ISPOVEST LEGENDE SRPSKOG FUDBALA: Eh, da sam došao do bar jedne sezone u mom Partizanu...
U istoriji svakog prvenstva postoje fudbaleri koji postanu sinonim za takmičenje u kojem igraju. Kada je u pitanju srpski fudbal to je, bez sumnje, Milan Bojović – čovek čije ime stoji uz brojku 103. Naime, toliko je puta tresao mreže u Super ligi, ujedno prvi igrač koji je dostigao trocifren broj golova od osamostaljenja Srbije.
Danas, sa 38 godina, dok trenira u rodnom Čačku i čeka novi izazov, Bojović se sa ponosom osvrće na put koji je prešao, ali i sa jasnom vizijom da njegova priča još uvek nije gotova.
Iskusni golgeter bio je gost rubrike sajta Super lige Srbije „Legende Super lige“, te se tom prilikom osvrnuo na sve ono što je uradio tokom karijere. Svaka velika priča ima svoj početak, a Milanova je bila vezana za Partizan. Kao pionir je stigao u Humsku, noseći sa sobom snove o velikoj sceni. Njegov učinak u mlađim kategorijama bio je, blago rečeno, neverovatan. Međutim, nije dobio šansu u prvom timu.
– Mnogo puta sam isticao da sam u kadetima Partizana, igrajući u kvalitetnoj ligi Srbije, postigao 36 golova. Da danas neko ostvari takav učinak, verujem da bi se o tome pričalo kao o početku jedne ozbiljne svetske karijere. Ostaje mi veliki žal što nisam dobio šansu da odigram makar jednu sezonu sa prvim timom Partizana. Ubeđen sam da bih u tom periodu potpuno ‘eksplodirao’, bio bih pravo otkrovenje i verovatno bih izgradio reprezentativnu karijeru, a možda stigao i do liga „petice“ – rekao je Bojović i dodao:
– Ipak, u to vreme su stvari funkcionisale drugačije. Zadovoljan sam onim što sam postigao, ali taj žal ne prolazi, pre svega jer nisam zaigrao za klub koji volim najviše na svetu. Cela moja porodica je crno-bela i to bi za mene bilo ostvarenje sna. Jedan deo tog sna sam ispunio u mlađim selekcijama, gde sam Crvenoj zvezdi dao devet golova, ali jedina prava neostvarena želja u mojoj karijeri ostaje to što nisam postigao gol za prvi tim i otrčao da ga proslavim na jugu. Verovatno bi moja karijera tada krenula u potpuno drugom pravcu, ali šta je, tu je.
U tadašnjoj konkurenciji u napadu bili su Vašington, Čadikovski i Radonjić. Smatram da sam, kao mlad igrač sa takvim učinkom, zaslužio šansu pored njih. Danas vidimo da mladi igrači dobijaju priliku u prvom timu čim postignu četiri ili pet golova, jer klubovi u njima odmah prepoznaju potencijal. Neverovatno mi je da neko ko postigne 36 golova u kadetima tada nije dobio priliku čak ni da ode na pripreme. Da se to desilo danas, verovatno bih direktno iz omladinaca otišao u inostranstvo, možda i u klub poput Mančester Sitija. To je sada prošlost, žal ostaje, ali život ide dalje.
O eventualnom povratku u Humsku i trenutnoj situaciji u klubu, Bojović je rekao:
– Partizanu trenutno nedostaju napadači i sigurno je da bih u klub otišao peške i igrao besplatno koliko god treba. Ipak, svestan sam da je to nerealno. Vidim da su sada doveli igrača iz Nemačke koji ima 34 godine. To potvrđuje da godine nisu uvek presudne i da se, pored mladih, traže i iskusni igrači. Ipak, ja sam sada više navijač Partizana nego neko ko realno očekuje poziv. Šansu nisam dobio onda kada je to bilo prirodno i kada sam je zaslužio.
– Iskreno, ni sam ne znam zašto tada nisam dobio pravu priliku. Te godine sam postigao 36 golova u kadetskoj ligi, zatim su me slali na pozajmice, da bih sa 19 godina u Teleoptiku postigao 18 golova u sezoni. Čvrsto sam verovao da ću potpisati profesionalni ugovor i otići na pripreme sa prvim timom, ali poziv nije stigao. Put me je dalje odveo u Čukarički.
Put do zvanja legende Super lige išao je preko Čukaričkog, Jagodine i Vojvodine. Svaki klub bio je nova stepenica, a prvi gol u eliti pamti kao da je bio juče.
– Čukarički je izuzetno bitan klub u mojoj karijeri jer sam tada prelazio iz juniora u prvi tim. Bila je to moja prva sezona u Super ligi i odmah sam postigao šest golova. Danas, kada bi neki dečak od 19-20 godina dao šest golova u našoj ligi, to bi odmah bila velika, pozitivna priča. Međutim, tada je bilo drugo vreme. Kao mlad igrač morao si da čekaš, govorilo se da ima vremena i da šansu prvo treba da dobiju stariji. Danas je situacija obrnuta: starije igrače polako sklanjaju u stranu, a forsiraju se deca kako bi klubovi ostvarili finansijski profit i zaradu – rekao je Bojović i dodao:
– Prvog gola se sećam savršeno, to je bila utakmica protiv Budućnosti iz Banatskog Dvora. Rezultat je bio 1:1 kada me je popularni Stepi (Dragoslav Stepanović) uveo u igru. Mirko Poledica je prošao po levoj strani, vratio mi povratnu loptu, a ja sam je spakovao u mrežu. Sa Mirkom se i dan-danas čujem. Često u šali prokomentariše: „Ne bi ti dao 103 gola da ti ja nisam namestio taj prvi.“ Tako je sve krenulo. Nemoguće je zaboraviti taj prvi gol, to je uspomena za ceo život. Generalno se sećam skoro svakog svog pogotka, ponekad volim da ih „premotam“ i pogledam, da malo vratim sećanja.
– Posle Čukaričkog su usledile Jagodina i Vojvodina. U Čukaričkom sam se afirmisao i dao 11 golova, nakon čega me je kontaktirala Jagodina kojoj sam u tom periodu često davao golove. Tamo sam potpuno izgradio ime u Super ligi, što su ljudi iz Vojvodine prepoznali. U Novom Sadu me je dočekala vrhunska konkurencija – igrači poput Brane Ilića, Abubakara i Merebašvilija. Uspeo sam da se nametnem u toj ekipi i igram dobro. Čak sam postigao gol protiv bečkog Rapida u pobedi od 2:1 u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Kada sam sabrao učinak u ta tri kluba – Čukarički, Jagodinu i Vojvodinu – postigao sam ukupno 36 golova pre odlaska u Grčku. To je bio moj prvi iskorak u inostranstvo. Tek kasnije, kada sam se posle nekoliko godina vratio u Srbiju, nastavio sam golgeterski niz u Lučanima. Tamo sam, što se kaže, „pokidao“ i na kraju stigao do brojke od 103 gola u Super ligi.
Iako je igrao u velikim klubovima, Milanova sudbina najčvršće je vezana za Mladost iz Lučana. Tamo je postigao 66 od svoja 103 superligaška gola, uz prosek koji bi mu pozavideli i svetski asovi.
– Rođen sam u Lučanima i Mladost je klub u kojem sam ponikao. Kasnije sam kao pionir otišao u Partizan, ali sam u dresu Mladosti na 140 utakmica postigao 66 golova, što je prosek od jednog gola na svakih 1,8 utakmica. Taj klub sam oduvek doživljavao kao svoj i tako ga osećam i danas. Igrajući u Lučanima imao sam neverovatno samopouzdanje. Kada god bih izašao na teren, bilo je samo pitanje da li ću dati jedan ili dva gola. Ponosan sam na taj učinak jer u Mladosti nije bilo lako postizati golove. Nismo stalno napadali; često smo bili u defanzivnom bloku, branili se i retko prelazili na protivničku polovinu, ali sam i iz takve taktike uspevao da tresem mreže. Kada kao špic dajete golove za klub iz svog rodnog kraja, među ljudima koje poznajete, osećate se zaista kao kod svoje kuće.
O saradnji sa Neškom Milovanovićem je dodao:
– Neško je veoma zahtevan trener. Kod njega nije igralo ulogu to što sam ja iz Lučana, da nisam postizao golove, ne bih ni bio u timu. Mnogo je uticao na mene jer mi je verovao kao napadaču, poznavao je moje kvalitete i bazirao je fudbal na tome. Uzvratio sam mu fenomenalnom statistikom i golgeterskom formom. On je specifičan, temperamentan i ponekad težak za saradnju zbog visokih zahteva. Imali smo periode odličnih, ali i lošijih odnosa. Kako sam i ja temperamentan igrač, često je dolazilo do sukoba mišljenja, što je normalno jer smo obojica pobednici koji ne podnose poraz. Na kraju, bili smo vrhunski tandem. Te tri-četiri godine u Lučanima bile su veoma profitabilne za klub, a Neško je trener kod kojeg sam postigao najviše golova u karijeri.
U dresu Mladosti dao je i svoj omiljeni gol, ako uopšte i može neki da se voli više od ostalih.
– Kada bih morao da izdvojim jedan trenutak, to bi bio het-trik u Lučanima protiv Napretka. Bila je to odlučujuća utakmica u kojoj je Mladost ostvarila najveći uspeh u istoriji kluba – plasman u kvalifikacije za Ligu Evrope. Posebno pamtim taj prvi gol iz slobodnog udarca; popularno se kaže da sam ‘ubio pauka’, ali najbitnije je da sam tom loptom pogurao ekipu ka istorijskom cilju koji će ostati zapisan zlatnim slovima. Svaki od 103 gola mi je drag, jer kao napadač volim da postignem pogodak čak i na treningu, ali ovaj protiv Napretka ima posebnu težinu.
Otkrio je i ko mu je tokom karijere u Super ligi bio najteži rival.
– Dok sam bio mlađi, najviše problema mi je pravio Mladen Krstajić. On se u to vreme vratio u Partizan na vrhunskom nivou i igrajući protiv njega sam sazreo kao napadač. U duelima sa vrhunskim defanzivcima Crvene zvezde i Partizana sam rastao, učio razne ‘fore’ i postajao bolji igrač. Povratnici poput Krstajića su dragoceni za srpski fudbal kada se vrate dok još mogu da pruže maksimum, a ne samo da bi završili karijeru. Krstajića pamtim u sjajnoj formi. Sećam se utakmice u Jagodini gde sam ga čuvao prilikom prekida; lopta mu je za milimetar skliznula preko glave i postigao mi je gol. To je iskustvo iz kojeg se uči. Naravno, mnogo puta sam uspevao da izađem na kraj i sa takvim igračima – čak sam i njemu dao gol dok sam igrao za Jagodinu. Od takvih rivala se uvek najbolje uči.
Ono što je specifično jeste i to da je javnost godinama pratila „mrtvu trku“ između Milana Bojovića i Andrije Kaluđerovića za titulu najboljeg strelca u istoriji lige.
– Žao mi je što već dve godine nisam u Super ligi, jer sam uveren da bih do sada sigurno bio na 120 postignutih golova i bio ravnopravan u trci sa Kataijem. On je u međuvremenu odmakao, ali onaj period sa Andrijom Kaluđerovićem je bio veoma zanimljiv. Gurali smo jedan drugog do samih granica i maltene na svakoj utakmici postizali po gol. Krivo mi je što više nisam tu, ali takva je situacija. Kada sam počinjao, imao sam velike snove – želeo sam dobru karijeru i mnogo golova. Iskreno, nisam tada razmišljao o tome da ću postati jedan od najboljih strelaca u istoriji Super lige, ali to se ostvarilo zahvaljujući kvalitetnom radu, posvećenosti treningu i čistoj ljubavi prema fudbalu. Ponosan sam na činjenicu da će moje ime ostati zapisano kao ime igrača koji je prvi dostigao trocifren broj golova u našem fudbalu. Nadam se da ću taj skor podići na još viši nivo, ali čak i da ostane na ovome, prezadovoljan sam rezultatom – rekao je Bojović i dodao:
– Andrija i ja se nismo redovno čuli, baš zbog te trke za najboljeg strelca. Ipak, bili smo povremeno u kontaktu, a češće sam kroz razgovor sa njegovim saigračima slušao kako mu je, baš kao i meni, bilo izuzetno važno da bude prvi. Na kraju sam uspeo da ga prestignem, što nimalo ne umanjuje njegove kvalitete. On je centarfor visoke klase kakvih danas, nažalost, ima sve manje. Bilo je veoma zanimljivo dok smo se on i ja takmičili i bilo mi je žao kada je završio karijeru. To je bilo realno rivalstvo, jer je on tada igrao za Rad i Proleter, a ja za Mladost iz Lučana. Trka sa Kataijem je ipak drugačija priča. Svi znamo da je u Crvenoj zvezdi mnogo lakše postizati golove i on je, igrajući tamo, bio praktično predodređen da bude prvi. Čestitam mu na tome, ali ja sam izuzetno ponosan na svoj rezultat i put kojim sam do njega došao.
Bojović je ostavio dubok trag i van granica Srbije, naročito u Grčkoj, gde i danas uživa veliko poštovanje.
– Grčka mi ostaje u sećanju kao najlepša zemlja u kojoj sam igrao. Tamo sam stekao ime i ti ljudi me i danas zovu i pozdravljaju. Često tamo odlazim na odmor sa porodicom i dešava se da ljudi izlaze na ulicu samo da bi mi se javili. Mogu slobodno da kažem da u Grčkoj mnogo više poštuju bivše fudbalere nego u Srbiji. Kod nas me ljudi prepoznaju, ali nema te doze poštovanja kakva postoji u inostranstvu. Mi smo takav narod da retko odajemo priznanje onima koji su nešto postigli. Sa druge strane, stranci su zahvalni. I deset godina nakon što sam igrao u Larisi ili Agriniju, stižu mi poruke: „Vrati se, ti si naša legenda“. To je predivan osećaj – znak da si uradio pravu stvar i kao igrač i kao čovek, bez skandala, i da ljudi cene sve što si dao klubu.
Poslednji klub za koji je igrao bio je FAP iz Priboja, te je Bojović objasnio kako se uopšte našao tamo.
– Nakon odlaska iz kruševačkog Napretka, vagao sam šta dalje. Dobio sam ponudu ljudi iz Priboja da im pomognem u ambiciji da se plasiraju u Prvu ligu Srbije. Bilo mi je to zanimljivo, a na nagovor brata – koji ima dosta prijatelja dole i objasnio mi je kako klub funkcioniše i kakvi su ljudi u Priboju – zadao sam sebi izazov da odem i pomognem ekipi da uđe u viši rang. Dole ljudi zaista vole fudbal i mislim da sam misiju uspešno obavio. Postigao sam 22 gola za godinu dana i dominantno smo ušli u ligu. Poslednjih šest meseci sam igrao za FAP u Prvoj ligi Srbije, ali sam osetio da mi je potrebno nešto novo. Dao sam im sve što sam mogao, ostvarili smo istorijski uspeh, ali kao neko ko je ceo život proveo na visokom nivou takmičenja, osetio sam potrebu za promenom. Ljudi iz kluba su mi izašli u susret, fino smo se rastali i sada čekam neku ozbiljnu priču. Ako se pojavi – odlično, ako ne – tu sam sa porodicom, uživam sa suprugom i četvoro dece – rekao je Bojović i dodao:
– Trenutno sam kod kuće u Čačku, odmaram, ali i treniram i pripremam se. U narednim danima ću znati gde nastavljam karijeru. Iako imam 38 godina, fizički se osećam odlično i spremno, pa planiram da igram još sigurno dve godine. Voleo bih da novi angažman ne bude previše daleko od Čačka kako bih bio bliže porodici, ali ako se pojavi ponuda koja je dobra i prihvatljiva, spreman sam i da odem dalje. Ne bih prihvatao ponude tek reda radi, već samo ono što mi nudi ekstra motivaciju. Super liga je prioritet. To je nivo fudbala na koji sam navikao i koji me motiviše da svoj rekord od 103 postignuta gola podignem na još viši nivo. Naravno, ako se pojavi i ambiciozna ponuda iz Prve lige Srbije, sigurno ću je razmotriti.
– Bilo bi mi žao da prestanem da igram jer se osećam fenomenalno, kao da imam 29 ili 30 godina. Čekam pravu priliku, pominju se dva-tri kluba i ovih dana ću znati više. Svestan sam da su u prelaznim rokovima mladi igrači u fokusu zbog prodaje, ali s obzirom na to da četiri kluba ispadaju iz Super lige, više od pola tabele će strepeti za opstanak. Tu je iskustvo neophodno. Klubovi u početku traže mlađe, ali pred kraj prelaznog roka shvate šta im nedostaje. Ekipama kojima su potrebni golovi i ofanzivni kvalitet za ostvarenje rezultata, obično se okreću iskusnijim rešenjima. Ja sam čitavu karijeru bio golgeter i garantovao sam golove, tako da verujem da će uslediti poziv nekog superligaša kojem je potreban takav profil igrača. Sačekaću još malo, pa ćemo videti.
Kao čovek koji je u Super ligi od njenog osnivanja 2006. godine, Milan primećuje drastične promene u načinu na koji se fudbal igra i doživljava.
– Iskreno da vam kažem, meni nije bilo teško ni tada, a nije ni sada. Razlika je u tome što je nekada u našem fudbalu bilo više domaćih igrača i igrao se ofanzivnije. Naravno, fudbal se s vremenom menja. Danas se mnogo više pažnje posvećuje taktici i sužavanju prostora, dok se ranije igralo na gol više. Smatram da je ranije bilo više fudbalskih majstora. Imali smo te ‘desetke’ koje su danas nestale. Sve se svelo na trku, fiziku i taktiku. Uvedeni su katapulti, stalno se meri koliko je ko pretrčao i koliko je sprintova napravio. Nekada se fudbal bazirao na lepoti, driblingu, završnici, dobrom centaršutu i golu. Danas je fokus na taktici da se gol ne primi, a ako se postigne – super. Sve je podređeno rezultatu. Ja bih uvek izabrao onaj fudbal koji se igrao ranije, mislim da je tada i publika više dolazila na stadione.
– Nekada smo imali vic i dribling. Danas se mladim igračima ubija kreacija jer im se igra ograničava na ‘dva dodira’. Traži se samo pas i prijem, pa igrač više i ne pokušava da reši situaciju jedan na jedan. A svi znamo da publika dolazi na stadion da vidi dribling koji će ih podići na noge, a ne da prespava utakmicu. Ako ste primetili, danas golman često ima više dodira sa loptom nego sam napadač. Lopta se stalno vraća nazad, dok napadač na centru čeka deset dodavanja ne bi li uopšte dobio priliku da šutne na gol. Fudbal se igra zbog golova, ali se sve preokrenulo – nekada se lopta gurala napred, a sada se vraća golmanu. Kao napadač, često provedem 60 odsto utakmice gledajući kako se moji saigrači dodaju sa golmanom, umesto da učestvujem u akcijama ka golu zbog kojih bi publika kući otišla zadovoljna. Publika više nema igrača zbog kojeg dolazi. Sećam se kada sam kao dete u Lučanima išao da gledam Predraga Plazinića, možda i najboljeg igrača u istoriji Mladosti. To je bio majstor koji nije mogao da prođe pored protivnika a da mu ne gurne loptu kroz noge ili mu proda lažnjak. To je ono što nam fali. Nemoguće je da više nemamo takve talente, već ih jednostavno ne brusimo kako treba. Igračima se mora dati veća sloboda u poslednjoj trećini terena da probaju dribling i igru jedan na jedan, jer to je ono što vraća publiku na stadione.
Upravo taj povratak publike na stadione bio je sledeća tema tokom razgovora sa iskusnim napadačem.
– U srpskom fudbalu imamo ozbiljan problem sa posećenošću i navijačima. Dok sam igrao u Grčkoj, situacija je bila znatno bolja – stadioni su bili puni, a atmosfera mnogo vatrenija. U Srbiji to nije taj nivo i kao igrač ne možete da osetite dovoljan naboj. Mi igrači jedva čekamo takvu atmosferu jer nas adrenalin i emocija podižu na viši nivo. Šteta je što u Srbiji nije veća posećenost jer bi se tada iz svakog igrača izvlačio maksimum. Iako je infrastruktura u poslednje vreme dosta popravljena, ti dobri stadioni su i dalje poluprazni. Da su tribine punije, slika srpskog fudbala u svetu bila bi lepša, ambijent bi bio bolji, a samim tim bi i igrači imali veću tržišnu cenu – istakao je Bojović, te dodao:
– Pitanje povratka navijača na stadione je kompleksno. Smatram da prvo moramo vratiti fudbalske centre njihovim sredinama. Mnogi centri poput Kragujevca, Čačka i Niša tavore. Takođe, imamo problem u radu sa mlađim selekcijama jer više ne stvaramo domaće igrače. Ljudi u Srbiji vole da gledaju naše fudbalere i golgetere, a ne strance koji često ne zaslužuju da igraju pre naše dece. Dovođenje stranaca postalo je trend i način da uprave pokažu kako nešto rade, ali mislim da se treba posvetiti struci i stvaranju mladih igrača. Već godinama imamo problem jer ne pravimo igrače reprezentativnog kalibra. Ako se to nastavi, imaćemo problem sa nacionalnim timom – kvalitet fudbala će pasti, a naši igrači više neće igrati u ‘ligama petice’, već u prosečnim fudbalskim zemljama. Da bismo vratili ljude na stadion, mora se pokrenuti priča o afirmaciji domaćih fudbalera. U Kragujevcu treba da igraju Kragujevčani, u Čačku Čačani, iz tih škola fudbala moraju izrastati novi talenti. Ljudi će doći da gledaju svoju decu, a ne anonimnog igrača iz Gane koji je tu samo u prolazu.
Naslonio se Bojović i na skraćenje lige, kao i na, kako sam kaže, problem struke u Srbiji.
– Možda će skraćenje pojačati kvalitet fudbala, ali smatram da za naš reprezentativni fudbal to nije dobra priča. U Super ligi Srbije trenutno imamo preko 160 registrovanih stranaca. Ako smanjimo broj klubova, a zadržimo isti broj stranaca, imaćemo još manje srpskih igrača na terenu. Samim tim, domaći fudbal nazaduje jer naši igrači nemaju priliku da se dokažu, zbog čega će trpeti i reprezentacija – bićemo na nivou prosečne selekcije, a ne vrhunske kao što smo nekada bili. Voleo bih da imamo više klubova, ali uz viši nivo kvaliteta rada kako bi talentovani srpski igrači imali priliku da se pokažu. Ukoliko bi ipak došlo do smanjenja broja klubova, ograničio bih broj stranaca na tri u domaćem prvenstvu, jer bismo tako otvorili prostor za veći broj naših igrača.
– Takođe, mnogo je primera gde u mlađim kategorijama rade treneri koji nemaju ozbiljno fudbalsko iskustvo, a nisu ni edukovani. Često se zapošljavaju rodbinski ili preko veza, iako nisu kompetentni za rad sa mladim fudbalerima, pa zato i ne proizvodimo dovoljno igrača. Mi smo veoma talentovana nacija, ali nemamo stručni kadar koji će te talente da „izbrusi“ na pravi način. Dodatni problem je što par klubova u Srbiji pokupi sve najbolje talente iz zemlje, a onda ne mogu sve da ih gurnu u prvi tim. Ubace dva-tri dečaka, dok njih 10-15 upropaste. Voleo bih da se ta deca podele po klubovima – da svaki klub uzme po tri-četiri talenta i posveti im punu pažnju. Tako bismo stvorili mnogo više kvalitetnih igrača.
Naravno da je imao savet za sadašnje mlade igrače, kako da svojim radom i zalaganjem naprave dobru karijeru.
– Moraju da žive fudbal, da rade na svakom detalju i da se konstantno usavršavaju. Problem je što, čast izuzecima, često nemaju od koga da nauče konkretne stvari. Treneri nekada imaju prevelik ego. Meni se često dešavalo da pitam da ostanem posle treninga kako bih vežbao završnicu, a treneri bi mi rekli: „Ne, dovoljno je to što sam ti dao da radiš.“ Svi znamo da je Ševčenko kod Anćelotija ostajao pola sata duže, baš kao i Ibrahimović kod Kapela. Fudbal je, pogotovo za napadače, stvar automatizma, slično kao u tenisu. Kao što Đoković vežba udarce dok ne postanu savršeni, tako i mi moramo stalno da ponavljamo udarce unutrašnjom, spoljnom, punom, glavom… Noga mora da se „namesti“. Sve se svodi na posvećenost, upornost i rad na sebi.
– Nema tog dodatnog rada, a deca se danas pogrešno uče. Sa 17-18 godina već pričaju o milionima. Sve će to doći kada treba, poenta je da rade na sebi i da ne žure. Problem je i što našu decu sa 16-17 godina guramo u inostranstvo potpuno nezrelu. Imamo primere gde odu „zeleni“, ne usavrše se i vrate se posle pet godina, a da nisu napredovali. Mora da se radi kvalitetno i da se svakom igraču posveti posebna pažnja – da mu se koriguju mane i istaknu vrline. Za to nam treba stručan i kompetentan kadar, koji trenutno u Srbiji nemamo u dovoljnoj meri. Ja bih voleo da se u budućnosti posvetim upravo tome – da svojim znanjem i iskustvom naučim nove generacije kako se daje gol, kako se kreće i koje su to nijanse bitne za vrhunskog golgetera.
A kada su u pitanju golgeteri, Bojović je istakao trojicu-četvoricu koji su bili njegovi idoli.
– Kroz odrastanje sam pratio i skenirao razne tipove napadača. Dok sam bio mlad, gledao sam Predraga Plazinića, kasnije Mateju Kežmana. U zrelijim igračkim godinama, uzor mi je bio Dijego Milito iz Intera, bio je vrhunski napadač, profil sličan meni. Takođe i Karim Benzema. To su centarfori koji su jaki na lopti, imaju njuh za gol, ali i razigravaju ekipu. To je ona klasična „devetka“ kakvu danas u Srbiji retko pravimo. Imamo neke „lažne devetke“ ili druge špiceve koji kruže oko centarfora, ali retko imamo igrača koji će u 90. minutu skočiti na penalu i „zategnuti“ loptu glavom u gol. Da bismo to imali, moramo se posvetiti stvaranju takvih igrača. Sećam se da sam kao mlad udarao loptu glavom po hiljadu puta. Danas se sve svodi na to da se odradi trening, uzme telefon i skroluje Instagram. Malo ko želi da posveti vreme onome što je zaista bitno za fudbalski uspeh.
Za kraj – kraj! S obzirom na to da ima 38 godina, jasno je da se finiš karijere polako približava.
– Vidite i sami da se ta granica pomerila. Kada neko kaže da imaš 38 godina, to više ne znači isto što i nekada. Imamo primere poput Kristijana Ronalda, Ibrahimovića, Luke Modrića ili Đokovića. Sve ostalo su predrasude. Ljudi misle: „Imaš 38 godina, ne možeš više“, a ja sam do juče sa mlađim igračima trčao rame uz rame, često i više od njih. Sve je to stvar genetike i fizičkih predispozicija koje dobijete od Boga. Planiram da igram još malo. Završio sam UEFA B licencu i planiram da nastavim sa školovanjem za ostale licence, ali nisam potpuno siguran da ću u Srbiji raditi kao glavni trener. Nikad ne reci nikad, ali možda bih o tome razmislio kada bi nivo fudbala bio ozbiljniji i kada bi se treneri više poštovali. Ipak, svakako planiram da ostanem u fudbalu. Želim da svoje znanje, iskustvo i napadački instinkt prenesem mlađim generacijama. Cilj mi je da pomognem u stvaranju nekog novog Vlahovića ili Mitrovića, jer ih trenutno ne proizvodimo dovoljno. Najteže mi pada pomisao da reprezentacija u narednom periodu možda više neće imati golgetere te klase.